Galeta nije nikada izašao iz polu-undergrounda

Nalazite se u čekaonici željezničkog kolodvora. Cigani žicaju pare, jeftine kurve koje ne bi ni štapom taknuo čekaju mušterije, i u jednom trenutku gasi se svijetlo i počinju projekcije. To je bio Galeta, kazao u uvodu sinoćnjeg programa Retrospektive Ivana Ladislava Galete održanog u Klubu Pulske filmske tvornice Mladen Lučić iz Muzeja suvremene umjetnosti Istre.

Lučić i nedavno preminuli Galeta poznavali su se dugi niz godina.

“Krenuli smo iz iste ishodišne točke – Studentskog centra u Zagrebu. Ja sam bio u galeriji, a Galeta i Hrvoje Turković u Multimedijalnom centru. Bila je to 1975./76. i videostvaralaštvo je bilo tek u povojima, ne samo u Hrvatskoj nego i vani. Galeta je shvatio da taj medij nema svoju publiku, da nije profiliran i da se o njemu mora početi voditi računa”, ispričao je Lučić.

Hrvoje Turković otišao je iz centra nakon otprilike godinu dana, dok je Galeta pokrenuo intenzivni i novi program za Zagreb i taj dio Evrope sastavljen ne samo od projekcija eksperimentalnih filmova i video radova, već i scenskog pokreta te alternativnog teatra. U njemu je pronašlo mjesto sve ono što je komuniciralo s kulturom, a nije imalo svoj medijski prostor. Dvorana je uvijek bila dupkom puna, čak i više od kina koji su u tom periodu bili izuzetno posjećeni.

“Multimedijalni centar je značio nešto u kulturnom životu Zagreba. Svi smo surađivali i nadovezivali se. Na taj se način iskristalizirala duhovna sfera koja je potaknula sva alternativna zbivanja onog vremena”, naglasio je Lučić prije no što se dotaknuo silazne putanje Multimedijalnog centra, a potom i Galetinog umjetničkog istraživanja u narednom periodu kada je bio slobodni umjetnik te naknadno profesor pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

“Što se tiče filma, nije ga zanimala suština priče nego faktografija, naracija, struktura, forma kao dio eksperimenta i međuslika – ono što se ne vidi ili ne prepoznaje osim nakon dva, tri ili pet gledanja. Bio je fasciniran brojevima, logikom i sustavom razmišljanja egistencijalističkog poimanja. Isto tako, privlačila ga je kugla, krug, bicikla, vlakovi i priroda. Prije 20 godina otišao je iz grada na selo te je i u uzgajanju povrća pronašao logiku. Pitao se zbog čega čovjek biježi od prirode. Na toj je priči izgradio cijelu svoju umjetničku strategiju”, rekao je Lučić i pri tom objasnio da se Galetu pogrešno smatralo postkonceptualnim umjetnikom.

Galeta je bio sam za sebe i razmišljao je o stvarima o kojima drugi nisu, istaknuo je Lučić dodavši kako za njegov rad i djelatnost nije bilo zanimanja. Zbog toga je ta priča uvijek bila polu-underground.

Lučićev osvrt na život i rad ovog multimedijalnog umjetnika, pedagoga i eksperimentatora završio je kritičkim osvrtom na aferu potaknutu Galetinim prijevremenim i prisilnim umirovljenjem.

“U penziju je stjeran dva mjeseca prije no što je mogao steći zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Zbog toga je bila pokrenuta peticija, no ona nije urodila plodom. Ta ga je nepravda boljela i smatram da ga je ona na kraju koštala života”, zaključio je ogorčeno Lučić.

Uslijedila je projekcija Galetinih filmova i videoradova “TV Ping pong” (1975-1978), “Two Times In One Space” (1976-1984), “PiRaMidas 1972-1984” (1984), “Sfaira 1985-1895” (1971/1984), “Water Pulu 1869-1896” (1973/1987) i “Wal(l)zen” (1989), te diskusija potaknuta doživljajima viđenog. Gledatelje su posebno zaintrigirale njegova zanimljiva istraživanja percepcije, poigravanje sa strukturom i mističnost koja je imanentna gotovo svakom njegovom radu.