Kulturistra: Predstavljanje “Istarskih štorija”

Pulska filmska tvornica je u petak, 30. lipnja, u pulskom kinu Valli predstavila svoju posljednju produkciju – ciklus kratkih dokumentarnih filmova „Istarske štorije“ kojega sačinjava sedam autorskih uradaka. Producent serijala Marko Zdravković Kunac iz PFT-a je prije same projekcije napomenuo da se radi o filmovima koji prikazuju Istru i istarske teme na drugačiji način, lišen sentimentalnosti i utabanih stereotipa o toj regiji.

Prvi na redu bio je „La piova“ Ines Pletikos, u kojem pratimo gotovo neshvatljiv sukob između Livia Morosina koji je tu tradicionalnu bumbarsku (ili baljansku, ako je za vjerovati jednom od sugovornika u filmu) pjesmu osuvremenio i učinio ponovo popularnom i pripadnika talijanske nacionalne manjine iz Galižane i Vodnjana. Inzistiranje na umjetničkoj slobodi s jedne strane i svojatanje prava na ekskluzivnost s druge otvorio je niz pitanja poput autentičnosti folklora i njegove povijesne evolucije ili pak devolucije, a ovaj dokumentarni film daje nam uvid u „klasičnu“ istarsku svadljivost i kampanilizam što neizbježno rezultira nenamjernim koliko i neodoljivim humorom.

U filmu „Forešta verđine“ Sande Letonje-Marjanović upoznajemo Mira i Sedinu, pulske ulične svirače i zabavljače koji su se odrekli komfora gradskog života i odlučili živjeti u izravnom kontaktu s prirodom. Njihova nakana je beskompromisna, razumljiva s jedne, ali nedokučiva s druge strane. Filozofske postavke i životne odluke koje idu protiv srednjostrujaškog razmišljanja često nailaze na nerazumijevanje i porugu, ali dublja analiza nas uvijek vraća na početnu točku u kojoj je nečija definicija slobode ono što bismo trebali izvagati bez predrasuda. Dok je Miru i Sedini sve to jasno i prihvatljivo, njihovom sinu koji inzistira na dostupnosti struje i vode to nimalo ne odgovara pa i tu dolazimo do nenamjerno smiješnih obrata.

U filmu „Igor“ Ivane Anić, naslovni lik Igor Loparić, osnivač i voditelj pulske humanitarne udruge Naš san njihov osmijeh objašnjava zašto se odlučio pomagati socijalno ugroženim osobama diljem Hrvatske. Anić koja se u kadru pojavljuje i kao sugovornica i kao prijateljica ne zastaje na površnom opisivanju Loparićevog djelovanja već kopa dublje i pokušava pronaći korijenje njegovog altruizma. Putujući kroz prošlost i sjećanja ona stvara cjelovit portret koji na gotovo dirljiv način opisuje urođenu humanost i solidarnost koja čuči u svima nama, no koje rijetki znaju probuditi i živjeti po njihovim visokim moralnim dekretima.

Film ceste „56 godina“ Katarine Radetić intimni je pogled u život i odnos bračnog para koji putuje u rodne Kringu i Žminj i doznaje što se u zadnjih pola stoljeća u tim mjestima promijenilo. Njihove reakcije na izrečeno, rezignirana trpeljivost i vehementna netrpeljivost koje se izmjenjuju poput plime i oseke autentično su i „nerežirano“ predstavljeni. U tih kratkih 15-ak minuta gledatelj uspijeva dobiti uvid u priču koja se inače odvija iza zatvorenih vrata, a sve zahvaljujući kameri koja protagonistima ne daje predaha i bilježi svaku reakciju. Rezultat je istovremeno humorističan i dirljiv, autentičan i tipičan, iskren poput života i „lažan“ kao priča u koje smo sami sebe uvjerili.

Film „Sa(n)jam“ Ines Pletikos u svom je prvom djelu izvrstan presjek povijesti jedne od najkvalitetnijih kulturnih manifestacija na poluotoku koja u svojem središtu ima autore i knjigu te hommage njenom utemeljitelju Bošku Obradoviću i način na koji su njegove želje i nakane obilježile daljnji razvoj Sajma knjige u Istri. Film se u drugoj polovici rasplini i gubi početnu snagu te počinje ličiti na promotivni uradak – u jednom djelu zbog manjka kritičkog promišljanja, ali ponajviše zbog manjka raznovrsnijeg materijala pa se sve svede na opis premoštenih problema i hvalospjeve organizatorima. Radi se o filmu koji početni potencijal ne razvija do kraja, no koji bi uz više rada mogao postići puno snažniji i važniji efekt.

Umjetnički doseg filma „Suša“ Gorana Legovića po scenariju Ivane-Nataše Turković, nekoliko je stepenica iznad ostalih filmova ovog ciklusa. Specifikum istarske željezničke trase Buzet-Pula, pruge koja ne vodi nigdje dalje i nije povezana sa svijetom možda je najbolja metafora o zatvorenosti poluotoka. Film prikazuje djelatnike Hrvatskih željeznica, njihov svakodnevni rad, kratke izjave putnika, ali i neuobičajene vizure Istre šibane burom i pokrivene snijegom koje se mogu doživjeti jedino kroz vjetrobransko staklo kabine vlakovođe. Tehnologija prošlog tisućljeća koja i dalje radi, analogna sadašnjost koja se pokreće na naftu, vlak kao pokretni anakronizam kojeg rijetko tko koristi, predanost poslu koji je ujedno i obiteljska tradicija, borba protiv samoće koju uspijeva razrijediti samo dolazak i odlazak vlaka i pokoji znatiželjni putnik-namjernik iznimno su filmične situacije koje Legović iskorištava do kraja. Ljubav između vlaka i filma postoji od samog početka ovog medija, a u „Suši“ on napokon dobiva i svoju istarsku inačicu – gorko-slatku i prepunu suptilnih značenja i emocija.

Završni film ciklusa, „Improvizacija“ Marka Zdravkovića-Kunca, dotiče se uvijek intrigantne i delikatne teme beskućništva koja u ovoj inačici nudi dvije vizije slobode i zajedničku ljubav prema glazbi. Zdravković-Kunac svoja tri sugovornika snima na pulskom autobusnom kolodvoru, bilježi životne priče srednjovječnog bračnog para koji se tu već godinama sklanja te mlađeg beskućnika kojem je život na cesti osobni izbor. Iako redatelj kao sugovornik postavlja delikatna pitanja i pokušava produbiti temu rezultat ostaje polovičan i nedostaje mu dublja razina. Film jest zaokružen, životne priče (bile one tragedije ili sklop okolnosti) su jasne i razumljive, opis slobode i što ona znači dobro je uklopljen u cjelokupnu priču, ali teško se oteti dojmu da se od sugovornika moglo dobiti i više.

Ciklus „Istorske štorije“ je zasigurno najbolji dosadašnji proizvod Pulske filmske tvornice. Gledajući izvana moglo bi se zaključiti i da je bilo krajnje vrijeme da to postignu, no znajući u kojim tehničkim i financijskim uvjetima ova udruga djeluje bilo bi to krajnje bezobrazano i neosjetljivo. U svakom slučaju kvalitativni skok koji su s ovim projektom ostvarili podiže ljestvicu na vrlo visoku razinu i bit će zanimljivo vidjeti hoće li je s novim podvizima uspjeti zadržati ili podići još više. S druge strane valja primijetiti i da je ovo kruna dugogodišnjeg angažmana, produktivne ustrajnosti, konstantnog naglaska na edukaciji i podršci mladih autora, stoga je gotovo porazna činjenica da su lokalni mediji promociju ovog projekta u potpunosti zaobišli.

Za kraj valja pohvaliti cijeli tim koji je radio na ovom projektu – od producenta i urednika Marka Zdravkovića-Kunca, urednice Ines Pletikos, već spomenutih redatelja i njihovih pomoćnika, kao i samih snimatelja Groana Legovića, Borne Elwazira, Kristijana Burlovića, Tedija Grubice i Danila Lole Ilića koji je ujedno i montirao sve filmove osim „Improvizacije“. Realizaciju „Istarskih štorija“ omogućili su Agencija za elektroničke medije, Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, i Hrvatski audiovizualni centar.