Retrospektiva eksperimentalnih filmova Davora Sanvincentija

PREDSTAVLJANJE DAVORA SANVINCENTIJA U KLUBU PULSKE FILMSKE TVORNICE

Retrospektiva eksperimentalnih filmova

U prikazanim filmovima Davora Sanvincentija je moguće pratiti putanju autorovog propitivanja ljudskih osjeta i percepcija, kao i porast interesa za istraživanjem koncepta iluzije koji danas prvenstveno karakterizira njegovo stvaralaštvo

PULA

Svojevrsnom retrospektivom svojih ranih eksperimentalnih filmova i video radova te osvrtom na eksperimentalne pristupe u live media koncertima predstavio se preksinoć u Klubu Pulske filmske tvornice multimedijalni umjetnik Davor Sanvincenti. Autor je priliku iskoristio kako bi se i sam prisjetio prvih ostvarenja te ih sagledao s današnjeg, iskustvom bogatijeg kuta.
– Neke od radova nisam pogledao već trinaest godina. Razmišljam što sam mogao napraviti drugačije, ali oni su rezultat nekog drugog vremena, osjećaja i interesa, i zbog toga ih ne bih prepravljao, rekao je Sanvincenti nakon prvog dijela programa tijekom kojega su prisutni pogledali eksperimentalne filmove i video radove “Believe” (2001), “V-AV memoriju” (2007), “Ana je otišla” (2009), “The River” (2009) i “Katarinu” (2006).
U njima je moguće pratiti putanju autorovog propitivanja ljudskih osjeta i percepcija, kao i porast interesa za istraživanjem koncepta iluzije koji danas prvenstveno karakterizira njegovo stvaralaštvo. Video i zvuk u njemu imaju fundamentalnu ulogu te su u potpunosti ravnopravni u stvaranju novog, iluzornog ambijenta koji usisava gledatelje nizom poticaja bogatih intelektualnim i emotivnim podražajima (live media koncerti “Two lines in a loop”, “In C – slučaj fratri z buraji” i “Unutar strukture”).
Gledatelji su ostali bez riječi prilikom predstavljanja trećeg dijela multimedijalne instalacije prikazane u trilogiji “Nevidljivi pejzaži” pod nazivom “Svemir”. U galeriji Bačva Meštrovićeva paviljona u Zagrebu posjetitelji su mogli uroniti u fascinantni beskraj projiciran po zidovima, dok se zbog velike zasićenosti zvučnim valovima zvuk doslovno mogao fizički osjetiti.
– Kada smo tijekom postavljanja instalacije istraživali efekte zvuka kao pokusni kunić zauzeo sam centralno mjesto u prostoru i u trenutku paljenja srušio sam se na pod. Kasnije smo pronašli jačinu čije je vibracije moguće osjetiti cijelim tijelom, a da ne smetaju ljudima. Oni u prostoru nisu mogli pričati jer je zvuk stvorio fizičke barijere zbog kojih su se riječi ispresijecale i ponavljale. Prije no što smo skinuli instalaciju zatvorili smo se u galeriju kako nas ne bi mogli izbaciti i ponovo smo se igrali sa zvukom. Dok se nama ništa loše nije desilo, na fasadi suprotne zgrade HDZ-a nastala je pukotina, ispričao Sanvincenti, kojega je upravo ka filmu i videu privukao taj materijalni aspekt, odnosno kako on kaže “kod filma je lijepo to što ga možeš polizati”.

BORIS VINCEK, GLAS ISTRE