Pulska filmska tvornica

S FAS-om i Krunoslavom Heidlerom, koje smo predstavili prvim i jedinim filmom “Slučajni život” Ante Peterlića, uronili smo prije nekoliko tjedana u umjetnički i politički buran prijelaz sa 60-ih na ’70-te u Jugoslaviji. Dok je Peterlićev prvijenac izazvao neviđenu odbojnost kod publike, film “Plastični Isus” (1971) Lazara Stojanovića – kojega ćemo u Klubu Pulske filmske tvornice pogledati ovoga četvrtka, 3. travnja, s početkom u 20 sati – svojeg je tvorca smjestio u zatvor.

“Plastični Isus” je kontroverzni portret buntovnog filmaša, koji oštro kritizira tadašnji jugo-establišment. Prvi put je zabranjen 1971., kada je autor uhapšen, a drugi kada je poslije dvadesetak godina izvađen iz bunkera te javno prikazan. U oba slučaja u pitanju nije bio film već politika. Zahvaljujući “Plastičnom Isusu” Stojanović je uvršten među redatelje tzv. crnog vala. Ujedno, za njega je 1991. dobio Nagradu međunarodnog žirija kritike na festivalu u Montrealu.

Klasičnu uvodnu riječi ovoga ćemo puta prepustiti filmskoj traci koju nam je za ovu priliku ustupio Institut Tomislav Gotovac. Tako ćemo o “Plastičnom Isusu”, njegovom nastanku, prijemu i sudbini, doznati više od glavnih aktera putem isječaka iz dokumentarca “Zabranjeni bez zabrane” (2007, Srbija) Milana Nikodijevića i Dinka Tucakovića. U filmu se govori o najplodonosnijoj i najslavnijoj epohi nekadašnjeg jugoslovenskog filma, o tzv. crnom talasu, političkim i ideološkim zabranama koje su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka pratile najznačajnije filmske autore i njihova u svijetu nagrađivana djela, te ideološko ludilo koje je prekinulo mnoge značajne autorske karijere.

LAZAR STOJANOVIĆ: PLASTIČNI ISUS, 1971., Jugoslavija, 73 min.

Zagrepčanin Tom, bez sredstava za život, pokušava se baviti filmom u Beogradu. Nekako preživljava uz žene koje ga prihvaćaju. Ne vjeruje ni u koga, ne poštuje ništa, osjetljiv je na poredak i silu, na vođe i ideologije, te je u stalnom sukobu s važećim poretkom. Pošto ga je napustila luckasta Amerikanka, Tom se vezuje za ženu čiji je muž u inozemstvu. Glavna radnja isprepliće sitne svakodnevne događaje i krupna povijesna kretanja pred 1968. godinu, ali i suvremena te prošla zbivanja, sve pod budnim okom raznih vođa. Lazar Stojanović je u film ubacio arhivske snimke ustaša, četnika, Hitlera i Tita, pomoću kojih uspoređuje režime. Također, u njemu se prvi put pokreću tadašnje tabu teme, poput homoseksualnosti i promiskuiteta, a i prvi put se u jugoslavenskom filmu pojavljuje goli muškarac.

Režija i scenarij: Lazar Stojanović

Producent: Sreten Jovanović

Snimatelj: Branko Perak

Montaža: Lazar Stojanović

Glume: Tomislav Gotovac, Svetlana Gligorijević, Vukica Djilas, Kristina Pribičević, Živojin Gligorjević, Malanija Bugainović, Mida Stefanović

LAZAR STOJANOVIĆ

Lazar Stojanović (1944.) je srpski filmski redatelj, kazalištarac, kritičar, predavač, urednik publikacija. Njegovo javno djelovanje u značajnoj mjeri obilježava neslaganje s vladajućom politikom, ranije Jugoslavije, a sada Srbije. Po političkom opredjeljenju sebe opisuje kao radikala, a osobno kao anarhista.

Stojanović se rodio i školovao u Beogradu, gdje je najprije studirao psihologiju. Potom je na tamošnjoj akademiji upisao filmsku režiju, a u sklopu studija napravio je dva filma “Zdrav podmladak” i “Plastični Isus” (u oba je zapaženo surađivao njegov kolega iz Zagreba, Tomislav Gotovac). Hapšen je i tijekom studentskih dana i pred kraj služenja vojnog roka, kada se sumnjalo da podriva titoistički sistem. Tako se pod povećalom našao diplomski film “Plastični Isus”, koji je dotad malo tko vidio jer nije imao službenu dozvolu za prikazivanje. Vlastima se on doimao kao nečuvena provokacija, ironično seciranje svjetskog totalitarizma, s neušminkanim kadrovima Josipa Broza Tita, koji se sprema održati jedan od najvažnijih govora u karijeri. Stojanovića su strpali u zatvor, a ukupno s razdobljem u kojem se protiv njega vodila istraga u njemu je proveo tri godine.

Prvu priliku za profesionalni angažman ponudio mu je prijatelj i redatelj Ljubiša Ristić (čija je svadba zabilježena u “Plasičnom Isusu”). Iako je dotad radio nepotpisan kao script doktor na nizu filmova, Stojanović je 1980. službeno naveden kao koscenarist produkcije Jadran filma “Luda kuća”, provokativne ali komercijalno katastrofalno primljene prerade dječje ratne priče.

Tijekom posljednjih 15 godina Stojanović živi i pretežno radi u SAD-u. Veliku buru podigao je 2007. njegov dokumentarac “Škorpije: spomenar”, koji sadrži 12-minutni autentičan i jeziv snimak likvidacije muslimana od strane srpskih paravojnih jedinica u Trnovu u Bosni 1995. Prvi put on je prikazan na Kanalu 92 iste večeri kada su pripadnicima Škorpija izrečene presude, ali unatoč nevjerojatnoj gledanosti koja se mogla usporediti samo s nogometnom utakmicom narednog dana film je obavio veo šutnje.

Iako nije naveden kao takav, Stojanović se smatra koautorom važnog BBC-jevog dokumentarca “Srpske freske” Pawela Pawlikowskog iz 1993. Film je samo prividno etnografski, a poznat je po nevjerojatnim snimkama u kojima Radovan Karadžić pokazuje ruskom piscu Eduardu Limonovu kako da mitraljezom puca na Sarajevo. Karadžića, aspekte njegove osobnosti i djelo, Stojanović je 2005. obradio u dokumenatrcu “Život i priključenija Radovana Karadžića”.

U Klubu Pulske filmske tvornice ovoga ćemo četvrtka, 27. ožujka, s početkom u 20 sati predstaviti Hrvatski festival jednominutnih filmova, međunarodnu filmsku manifestaciju utemeljenu u Požegi 1993. godine. Na programu će biti po deset filmova koje su ocjenjivački sudovi uvrstili u užu konkurenciju za nagrade 2010., 2011., 2012. i 2013., i od kojih je šest dobilo jednu od nagrada – Grand Prix, nagradu za prvo, drugo i treće mjesto, nagradu UNICA-e (International Federation of Film and Video Amateurs) te nagradu publike. O manifestaciji koju pod patronatom UNICA-e organiziraju GFR film-video iz Požege i Hrvatski filmski savez govorit će putem telefona dopredsjednik GFR-a i član organizacijskog odbora dosadašnjih izdanja festivala Zvonimir Karakatić.

Ovogodišnje 22. izdanje festivala bit će održano u Požegi od 28. do 31. svibnja, a prijave su otvorene do 22. travnja. Forma jednominutnog filma koja zahtijeva da se u 60 sekundi ili manje ispriča suvisla filmska dokumentarna, igrana, animirana ili eksperimentalna priča, najčešće u formi gega ali često i s vrlo ozbiljnim, pa i dramatičnim porukama, s uključenom uvodnom i odjavnom špicom, traži od autora snalažljivost, duhovitost, filmsko znanje i originalnost.

­Od 1993. pa do danas na manifestaciju je prijavljeno oko 4000 filmskih i videoostvarenja iz ukupno 64 zemlje: Argentine, Armenije, Australije, Austrije, Azerbejdžana, Belgije, Benina, BiH-a, Brazila, Bugarske, Češke, Čilea, Danske, Estonije, Filipina, Finske, Francuske, Grčke, Gruzije, Gvajane, Hrvatske, Indije, Italije, Irana, Irske, Islanda, Izraela, Japana, Kanade, Kine, Koreje, Lihtenštaja,  Litve, Luksemburga, Mađarske, Makedonije, Malezije, Malte, Meksika, Moldavije, Nepala, Nizozemske, Norveške, Njemačke, Poljske, Portugala, Rumunjske, Rusije, SAD-a, Salvadora, Singapura, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, Šri Lanke, Švedske, Švicarske, Tajvana, Tunisa, Turske, Ujedinjenog Kraljevstva, Ukrajine i Urugvaja.

U Klubu Pulske filmske tvornice nastavljamo s međunarodnim programom, a nakon Italije odlazimo u hladnije krajeve na sjeveru Evrope. Tako ćemo ovoga četvrtka, 20. ožujka, s početkom u 20 sati predstaviti finsko-njemački par Tellervo-u Kalleinen i Olivera Kochta-Kalleinen, i njihov dokumentarac “Ljudi u bijelom” (People in White, 2011). Riječ je o projektu kojim se istražuje kompleksan odnos između doktora i pacijenata u instituciji za mentalno zdravlje.

Film je premijerno prikazan 2011. na DocPoint film festivalu u Helsinkiju, čiji je žiri napisao: “Najveće iznenađenje bili su radovi koji hrabro i uspješno odstupaju od tradicionalnih finskih dokumentarnih konvencija. U ‘Ljudima u bijelom’ osobe na terapiji i liječenju prisjećaju se njihovih različitih iskustava te kroz glumu nanovo proživljavaju svoje slučajeve. Ovaj je film zanimljiv zbog njegove kompleksnosti i uvida u realnost koja nije uvijek jasna, već ovisi o pojedinom gledištu i subjektivoj interpretaciji. Neizbježno, film postavlja i pitanja o pouzdanosti te (ne)korektosti bilo kakve interpretacije.  S druge strane, kreacija stvarnosti u dokumentarcu temelji se na autorovom poštenju i etici koju prenosi gledateljima.”

LJUDI U BIJELOM (People in White), dokumentarni, 2011, 64’

Zbog teške depresije Margreet dobive elektrošokove, koji za posljedice imaju gubitak pamćenja. U terapiji je s istim psihoanalitičarem već 20 godina. On zna više o njoj no ona sama. “On je moje sijećanje”, kaže Margreet, strahujući da bi mogao umrijeti prije nje.

Margreet je jedna od desetoro Nijemaca koji prepričavaju susrete sa stručnjacima za mentalno zdravlje. Dinamika između pružatelja i primaoca skrbi u “Ljudima u bijelom” je prikazana isključivo sa subjektivnog stajališta oboljelih. Glavno umjetničko sredstvo je ponovno uprizorenje ključnih trenutaka u terapeutskom procesu u kojemu bivši pacijenti glume i sebe i svoje doktore. Sijećanja variraju od prelijepih, iscijeljujućih trenutaka, do užasa izolacije i zloupotrebe.

Osobe koje su voljne podijeliti svoju priču pronađene su putem oglasa u njemačkim novinama. Redatelji su napravili opširne intervjue s 14 sudionika te su svi dijalozi i priče direktni citati izvučeni iz razgovora. Šest sudionika je pristalo pojaviti se u filmu, dok ostale tumače glumci. Film je snimljen u napuštenom krilu mentalne bolnice, a naručen je 2010. za 3. International Madness and Arts Festival u Haarlemu, Nizozemska – jednu od vodećih ustanova u korištenju multidisciplinarnog pristupa za istraživanje problematike mentalnog zdravlja.

Scenarij i režija: Tellervo Kalleinen i Oliver Kochta-Kalleinen

Sudionici koji se pojavljuju u filmu: Don Asser, Conny Beyer, Fabio-Romano del Castelletto, Kees van Lamoen, Mieke, Jacqueline Rietveld

Glumci: Ellen van Rossum, Ernst Dekkers, Christine van Stralen, Hugo Maerten

Direktor fotografije: Kaspars Braķis

Snimatelj tona: Ulrich F. Stanke

Svijetlo: Kaspars Brakis

Montaža: Tellervo Kalleinen i Oliver Kochta-Kalleinen

Postoprodukcija zvuka i glazba: Ulrich F. Stanke i Christoph Schwarzer

Voditeljica produkcije: Kim Knoppers

Scenografija: Martine van den Enden

Film je naručio i producirao  3. International Madness & Arts Festival, Haarlem 2010, u suradnji s Tellervom Kalleinen i Oliverom Kochta-Kalleinen

Projekt je realiziran zahvaljujući savjetu i potpori SKOR-a (Foundation Art and Public Space), a potporu je pružio i AVEK / Heidi Tikka.

O AUTORIMA:

Tellervo Kalleinen (Finska) i Oliver Kochta-Kalleinen (Njemačka) su umjetnici i filmski autori stacionirani u Helsinkiju, Finskoj. Suradnju su počeli za vrijeme organizacije “Prvog okupljanja mikronacija” 2003.  u Helsinkiju (Amorph!03 festival). Proslavili su se projektom Complaints Choir (Zbor žalbi), koji se od 2005. pa sve do danas vrtoglavo proširio svijetom.

U filmskom radu autori se bave ljudskim pričama, maštarijama i snovima. “The Making of Utopia” (Stvaranje utopije, 2006) istražuje napetost između vizije i stvarnosti u australskim utopijskim zajednicama. “I love My Job” (Volim svoj posao, 2008-2011) prikazuje sukobe na radnim mjestima i maštarije ljudi o načinu njihova rješavanja. “Dreamland” (Zemlja snova, 2010) se temelji na 86 snova koje su građani Finske imali o svom predsjedniku.

Tellervo Kalleinen (1975) je završila Time and Space program pri Finskoj akademiji lijepih umjetnosti, a Oliver Kochta-Kalleinen (1971) Hochschule für Bildende Kunst u Hamburgu. Izlagali su diljem svijeta na raznim događajima i festivalima (Ars Electronica, Linz (2010); Mori Art Museum, Tokyo (2009); The Kitchen, New York (2009); P.S.1 New York (2008); KIASMA – Finnish Museum of Contemporary Art, Helsinki, (2006); S.M.A.K., Belgium (2006); NGBK, Berlin (2008)). U svijet dokumentaraca kročili su filmom “Ljudi u bijelom”, čija je premijera održana 2011. na DocPoint film festivalu u Helsinkiju.

Filmom “Slučajni život” Ante Peterlića i telefonskim razgovorom s Krunoslavom Heidlerom predstavit ćemo u Klubu Pulske filmske tvornice ovoga četvrtka, 13. ožujka, s početkom u 20 sati Filmski autorski studio – FAS.

Prva nezavisna produkcijska kuća u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji za samo je šest godina djelovanja (1967-1973) proizvela četrdesetak kratkih i pet cjelovečernjih filmova vrsnih autora poput Lordana Zafranovića, Ivana Martinca, Petra Krelje, Zorana Tadića, Ive Škrabala, Rajka Grlića, Fadila Hadžića, Karpa Godine ili Tomislava Radića. Današnjim nezavisnim producentima FAS služi kao ideal autonomnog i kreativnog pristupa proizvodnji filma.

Heidler je bio osnivač i direktor kuće, u čijoj je produkciji realiziran jedini cjelovečernji Peterlićev film o dvojici mladih službenika i rekreativnih veslača, koji u uobičajenom svakodnevnom životu pokušavaju pronaći više uzbuđenja i zadovoljstva. Ova egzistencijalistička studija ispražnjena i otuđena življenja, te vrsne vizualno-montažne izvedbe i atmosfere po mnogim je tematskim sastavnicama gotovo pa fotorobot senzibiliteta, pogleda na svijet i tematskih preokupacija modernizma svoje ere.

Ante Peterlić: Slučajni život, igrani, 1969, 66’

Dvojica mladih službenika, inače amaterskih veslača, vode uobičajeni svakodnevni život, pokušavajući pronaći u njemu više uzbuđenja i zadovoljstva. Introvertirani i senzibilniji od njih zaljubi se u privlačnu ženu…

Jedini film filmologa Ante Peterlića zanimljiva je egzistencijalistička studija ispražnjena i otuđena življenja, vrsne vizualno-montažne izvedbe i atmosphere, te solidne glumačke ekipe u kojoj dominira uobičajeno sjajni Ivo Serdar. Urednici pariškog Cahiers du cinema film su preporučili, no u nas je primljen s tolikom odbojnošću da Peterliću više nije palo na pamet ponovno režirati. Film je ipak tijekom vremena među predanim filmofilima, posve zasluženo, stekao poseban status.

Režija: Ante Peterlić

Scenarij: Petar Krelja, Zoran Tadić, Ante Peterlić

Snimatelj: Ivica Rajković

Glazba: Boško Petrović

Montaža: Katja Majer

Uloge: Dragutin Klobučar, Ivo Serdar, Ana Karić, Zvonimir Rogoz, Helena Buljan, Stjepan Bahert, Fabijan Šovagović, Dragan Milivojević, Martin Sagner, Branko Špoljar i dr.

Produkcija: Filmski autorski studio (FAS)

O FAS-u

Krunoslav Hajdler, bivši tajnik Kinosaveza Hrvatske, osnovao je FAS na Staru godinu 1967. U njega je nahrupila šarolika skupina redatelja koja se tada nije mogla domoći filma u etabliranim poduzećima poput Jadran filma i Zagreb filma.

Kao i u mnogim drugim sredinama, i kraj 60-ih u Hrvatskoj je bio u znaku filmskih radnih zajednica i malih filmskih poduzeća, no FAS je predstavljao nešto drugo. Oko je njega su se okupili filmaši koji su htjeli drukčiju kinematografiju, u kojoj producent neće uzimati ogroman postotak i snimati film samo s dijelom sredstava koje dobije od fonda, a sudeći prema proizvodima, radilo se o produkciji koja se razlikovala od glavnine hrvatske kinematografije. Čak je i Hadžić, koji je neposredno prije poharao kina filmovima “Tri sata za ljubav” i “Divlji anđeli”, ocijenio da je bolje politički provokativni “Lov na jelene” realizirati u FAS-u.

Unatoč spekulacijama da je to bila politička likvidacija zbog toga što su se FAS-ovi redatelji Zoran Tadić i Branko Ivanda drznuli potkraj 1971. snimiti nekoliko sati materijala o studentskom štrajku u Zagrebu, stvarnost je nešto prozaičnija. Slično kao i Orion, FAS je pokrenuo previše projekata, koje tadašnji hrvatski filmski fond nije primjereno podupro, pa ga od propasti ne bi spasilo ni nekoliko Hadžićevih megahitova. (Ivan Velisavljević)