Pulska filmska tvornica

U Klubu Pulske filmske tvornice ovoga ćemo četvrtka, 27. ožujka, s početkom u 20 sati predstaviti Hrvatski festival jednominutnih filmova, međunarodnu filmsku manifestaciju utemeljenu u Požegi 1993. godine. Na programu će biti po deset filmova koje su ocjenjivački sudovi uvrstili u užu konkurenciju za nagrade 2010., 2011., 2012. i 2013., i od kojih je šest dobilo jednu od nagrada – Grand Prix, nagradu za prvo, drugo i treće mjesto, nagradu UNICA-e (International Federation of Film and Video Amateurs) te nagradu publike. O manifestaciji koju pod patronatom UNICA-e organiziraju GFR film-video iz Požege i Hrvatski filmski savez govorit će putem telefona dopredsjednik GFR-a i član organizacijskog odbora dosadašnjih izdanja festivala Zvonimir Karakatić.

Ovogodišnje 22. izdanje festivala bit će održano u Požegi od 28. do 31. svibnja, a prijave su otvorene do 22. travnja. Forma jednominutnog filma koja zahtijeva da se u 60 sekundi ili manje ispriča suvisla filmska dokumentarna, igrana, animirana ili eksperimentalna priča, najčešće u formi gega ali često i s vrlo ozbiljnim, pa i dramatičnim porukama, s uključenom uvodnom i odjavnom špicom, traži od autora snalažljivost, duhovitost, filmsko znanje i originalnost.

­Od 1993. pa do danas na manifestaciju je prijavljeno oko 4000 filmskih i videoostvarenja iz ukupno 64 zemlje: Argentine, Armenije, Australije, Austrije, Azerbejdžana, Belgije, Benina, BiH-a, Brazila, Bugarske, Češke, Čilea, Danske, Estonije, Filipina, Finske, Francuske, Grčke, Gruzije, Gvajane, Hrvatske, Indije, Italije, Irana, Irske, Islanda, Izraela, Japana, Kanade, Kine, Koreje, Lihtenštaja,  Litve, Luksemburga, Mađarske, Makedonije, Malezije, Malte, Meksika, Moldavije, Nepala, Nizozemske, Norveške, Njemačke, Poljske, Portugala, Rumunjske, Rusije, SAD-a, Salvadora, Singapura, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, Šri Lanke, Švedske, Švicarske, Tajvana, Tunisa, Turske, Ujedinjenog Kraljevstva, Ukrajine i Urugvaja.

U Klubu Pulske filmske tvornice nastavljamo s međunarodnim programom, a nakon Italije odlazimo u hladnije krajeve na sjeveru Evrope. Tako ćemo ovoga četvrtka, 20. ožujka, s početkom u 20 sati predstaviti finsko-njemački par Tellervo-u Kalleinen i Olivera Kochta-Kalleinen, i njihov dokumentarac “Ljudi u bijelom” (People in White, 2011). Riječ je o projektu kojim se istražuje kompleksan odnos između doktora i pacijenata u instituciji za mentalno zdravlje.

Film je premijerno prikazan 2011. na DocPoint film festivalu u Helsinkiju, čiji je žiri napisao: “Najveće iznenađenje bili su radovi koji hrabro i uspješno odstupaju od tradicionalnih finskih dokumentarnih konvencija. U ‘Ljudima u bijelom’ osobe na terapiji i liječenju prisjećaju se njihovih različitih iskustava te kroz glumu nanovo proživljavaju svoje slučajeve. Ovaj je film zanimljiv zbog njegove kompleksnosti i uvida u realnost koja nije uvijek jasna, već ovisi o pojedinom gledištu i subjektivoj interpretaciji. Neizbježno, film postavlja i pitanja o pouzdanosti te (ne)korektosti bilo kakve interpretacije.  S druge strane, kreacija stvarnosti u dokumentarcu temelji se na autorovom poštenju i etici koju prenosi gledateljima.”

LJUDI U BIJELOM (People in White), dokumentarni, 2011, 64’

Zbog teške depresije Margreet dobive elektrošokove, koji za posljedice imaju gubitak pamćenja. U terapiji je s istim psihoanalitičarem već 20 godina. On zna više o njoj no ona sama. “On je moje sijećanje”, kaže Margreet, strahujući da bi mogao umrijeti prije nje.

Margreet je jedna od desetoro Nijemaca koji prepričavaju susrete sa stručnjacima za mentalno zdravlje. Dinamika između pružatelja i primaoca skrbi u “Ljudima u bijelom” je prikazana isključivo sa subjektivnog stajališta oboljelih. Glavno umjetničko sredstvo je ponovno uprizorenje ključnih trenutaka u terapeutskom procesu u kojemu bivši pacijenti glume i sebe i svoje doktore. Sijećanja variraju od prelijepih, iscijeljujućih trenutaka, do užasa izolacije i zloupotrebe.

Osobe koje su voljne podijeliti svoju priču pronađene su putem oglasa u njemačkim novinama. Redatelji su napravili opširne intervjue s 14 sudionika te su svi dijalozi i priče direktni citati izvučeni iz razgovora. Šest sudionika je pristalo pojaviti se u filmu, dok ostale tumače glumci. Film je snimljen u napuštenom krilu mentalne bolnice, a naručen je 2010. za 3. International Madness and Arts Festival u Haarlemu, Nizozemska – jednu od vodećih ustanova u korištenju multidisciplinarnog pristupa za istraživanje problematike mentalnog zdravlja.

Scenarij i režija: Tellervo Kalleinen i Oliver Kochta-Kalleinen

Sudionici koji se pojavljuju u filmu: Don Asser, Conny Beyer, Fabio-Romano del Castelletto, Kees van Lamoen, Mieke, Jacqueline Rietveld

Glumci: Ellen van Rossum, Ernst Dekkers, Christine van Stralen, Hugo Maerten

Direktor fotografije: Kaspars Braķis

Snimatelj tona: Ulrich F. Stanke

Svijetlo: Kaspars Brakis

Montaža: Tellervo Kalleinen i Oliver Kochta-Kalleinen

Postoprodukcija zvuka i glazba: Ulrich F. Stanke i Christoph Schwarzer

Voditeljica produkcije: Kim Knoppers

Scenografija: Martine van den Enden

Film je naručio i producirao  3. International Madness & Arts Festival, Haarlem 2010, u suradnji s Tellervom Kalleinen i Oliverom Kochta-Kalleinen

Projekt je realiziran zahvaljujući savjetu i potpori SKOR-a (Foundation Art and Public Space), a potporu je pružio i AVEK / Heidi Tikka.

O AUTORIMA:

Tellervo Kalleinen (Finska) i Oliver Kochta-Kalleinen (Njemačka) su umjetnici i filmski autori stacionirani u Helsinkiju, Finskoj. Suradnju su počeli za vrijeme organizacije “Prvog okupljanja mikronacija” 2003.  u Helsinkiju (Amorph!03 festival). Proslavili su se projektom Complaints Choir (Zbor žalbi), koji se od 2005. pa sve do danas vrtoglavo proširio svijetom.

U filmskom radu autori se bave ljudskim pričama, maštarijama i snovima. “The Making of Utopia” (Stvaranje utopije, 2006) istražuje napetost između vizije i stvarnosti u australskim utopijskim zajednicama. “I love My Job” (Volim svoj posao, 2008-2011) prikazuje sukobe na radnim mjestima i maštarije ljudi o načinu njihova rješavanja. “Dreamland” (Zemlja snova, 2010) se temelji na 86 snova koje su građani Finske imali o svom predsjedniku.

Tellervo Kalleinen (1975) je završila Time and Space program pri Finskoj akademiji lijepih umjetnosti, a Oliver Kochta-Kalleinen (1971) Hochschule für Bildende Kunst u Hamburgu. Izlagali su diljem svijeta na raznim događajima i festivalima (Ars Electronica, Linz (2010); Mori Art Museum, Tokyo (2009); The Kitchen, New York (2009); P.S.1 New York (2008); KIASMA – Finnish Museum of Contemporary Art, Helsinki, (2006); S.M.A.K., Belgium (2006); NGBK, Berlin (2008)). U svijet dokumentaraca kročili su filmom “Ljudi u bijelom”, čija je premijera održana 2011. na DocPoint film festivalu u Helsinkiju.

Filmom “Slučajni život” Ante Peterlića i telefonskim razgovorom s Krunoslavom Heidlerom predstavit ćemo u Klubu Pulske filmske tvornice ovoga četvrtka, 13. ožujka, s početkom u 20 sati Filmski autorski studio – FAS.

Prva nezavisna produkcijska kuća u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji za samo je šest godina djelovanja (1967-1973) proizvela četrdesetak kratkih i pet cjelovečernjih filmova vrsnih autora poput Lordana Zafranovića, Ivana Martinca, Petra Krelje, Zorana Tadića, Ive Škrabala, Rajka Grlića, Fadila Hadžića, Karpa Godine ili Tomislava Radića. Današnjim nezavisnim producentima FAS služi kao ideal autonomnog i kreativnog pristupa proizvodnji filma.

Heidler je bio osnivač i direktor kuće, u čijoj je produkciji realiziran jedini cjelovečernji Peterlićev film o dvojici mladih službenika i rekreativnih veslača, koji u uobičajenom svakodnevnom životu pokušavaju pronaći više uzbuđenja i zadovoljstva. Ova egzistencijalistička studija ispražnjena i otuđena življenja, te vrsne vizualno-montažne izvedbe i atmosfere po mnogim je tematskim sastavnicama gotovo pa fotorobot senzibiliteta, pogleda na svijet i tematskih preokupacija modernizma svoje ere.

Ante Peterlić: Slučajni život, igrani, 1969, 66’

Dvojica mladih službenika, inače amaterskih veslača, vode uobičajeni svakodnevni život, pokušavajući pronaći u njemu više uzbuđenja i zadovoljstva. Introvertirani i senzibilniji od njih zaljubi se u privlačnu ženu…

Jedini film filmologa Ante Peterlića zanimljiva je egzistencijalistička studija ispražnjena i otuđena življenja, vrsne vizualno-montažne izvedbe i atmosphere, te solidne glumačke ekipe u kojoj dominira uobičajeno sjajni Ivo Serdar. Urednici pariškog Cahiers du cinema film su preporučili, no u nas je primljen s tolikom odbojnošću da Peterliću više nije palo na pamet ponovno režirati. Film je ipak tijekom vremena među predanim filmofilima, posve zasluženo, stekao poseban status.

Režija: Ante Peterlić

Scenarij: Petar Krelja, Zoran Tadić, Ante Peterlić

Snimatelj: Ivica Rajković

Glazba: Boško Petrović

Montaža: Katja Majer

Uloge: Dragutin Klobučar, Ivo Serdar, Ana Karić, Zvonimir Rogoz, Helena Buljan, Stjepan Bahert, Fabijan Šovagović, Dragan Milivojević, Martin Sagner, Branko Špoljar i dr.

Produkcija: Filmski autorski studio (FAS)

O FAS-u

Krunoslav Hajdler, bivši tajnik Kinosaveza Hrvatske, osnovao je FAS na Staru godinu 1967. U njega je nahrupila šarolika skupina redatelja koja se tada nije mogla domoći filma u etabliranim poduzećima poput Jadran filma i Zagreb filma.

Kao i u mnogim drugim sredinama, i kraj 60-ih u Hrvatskoj je bio u znaku filmskih radnih zajednica i malih filmskih poduzeća, no FAS je predstavljao nešto drugo. Oko je njega su se okupili filmaši koji su htjeli drukčiju kinematografiju, u kojoj producent neće uzimati ogroman postotak i snimati film samo s dijelom sredstava koje dobije od fonda, a sudeći prema proizvodima, radilo se o produkciji koja se razlikovala od glavnine hrvatske kinematografije. Čak je i Hadžić, koji je neposredno prije poharao kina filmovima “Tri sata za ljubav” i “Divlji anđeli”, ocijenio da je bolje politički provokativni “Lov na jelene” realizirati u FAS-u.

Unatoč spekulacijama da je to bila politička likvidacija zbog toga što su se FAS-ovi redatelji Zoran Tadić i Branko Ivanda drznuli potkraj 1971. snimiti nekoliko sati materijala o studentskom štrajku u Zagrebu, stvarnost je nešto prozaičnija. Slično kao i Orion, FAS je pokrenuo previše projekata, koje tadašnji hrvatski filmski fond nije primjereno podupro, pa ga od propasti ne bi spasilo ni nekoliko Hadžićevih megahitova. (Ivan Velisavljević)

Raznovrsni program očekuje filmofile ovoga četvrtka, 6. ožujka, u Klubu Pulske filmske tvornice, gdje će se s početkom u 20 sati glazbenim dokumentarcem, kratkim psihološkim trilerom i video spotovima predstaviti Marko Bolković i Vibor Juhas.

Prvi na programu, Juhasov dokumenatarac “Monteparadiso 20” iz 2012., nastavio je nakon pulske premijere putovati po festivalima u Hrvatskoj i okolnim državama, šireći priču o trnovitom putu kojim i dan danas kroče članovi udruge tijekom stvaranja jednog od najpoznatijih underground festivala u svijetu. Uslijedit će projekcija kratkometražnog psihološkog trilera “No Way Out” iz 2011. u režiji Juhasa i Bolkovića, njihovih zajedničkih glazbenih spotova “American Way” Noisefighta, “Black Dawn” D. J. & The Wootchyaka, “Save me From Myself” Newtone­-a i “Electric Mallaria” TutanKhamon Space Machine­-a, te diskusija s autorima.

Vibor Juhas je rođen u Puli 1982. Bavi se ilustracijom, animacijom, glazbom i filmom. Autor je nekolicine glazbenih spotova za sastave s Puljštine, a prvi kratki igrani film ostvaren u suradnji s Markom Bolkovićem, “No Way Out”, dovršio je 2011. Naredne godine napravio je u suradnji s Monteparadiso kolektivom dugometražni dokumentarni film “Monteparadiso 20”. Realizirao je nekoliko kratkih stripova, dok je s Vanjom Markovićem 2013. objavio dječju knjigu “Strahosmijeh”. Trenutno radi na svom prvom animiranom filmu, novoj dječjoj knjizi i interaktivnoj slikovnici, te dizajnira za Sa(n)jam knjige u Istri.

Marko Bolković je rođen 1985. Godine 2007. diplomirao je u Ljubljani na SAE Institute­u, smjer inženjer zvuka. Kao majstor ili asistent rasvjete i tona, te kao dizajner rasvjete radio je za kazalište dr. Inat, čiji je član od 1999., i Istarsko narodno kazalište ­ Gradskog kazalište Pula. Također, radio je rasvjetu za film, glazbene spotove i koncerte. Za razne istarske umjetničke festivale vodio je tehniku, a 2013. preuzima ulogu glavnog koordinatora i voditelja festivala Visualia 2013. Bolković se ujedno bavi glazbom i snimanjem glazbe, te je krajem 2008. osnovao udrugu “Sonitus”, čiji je predsjednik. Predsjednik je kulturnog vijeća Grada Pule za nove medijske kulture i kulturu mladih te član kulturnog vijeća Istarske županije za nove medijske kulture, Vijeća mladih Istarske županije i Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske (ULUPUH).

PROGRAM PROJEKCIJE:

1. Vibor Juhas: MONTEPARADISO 20, glazbeni dokumentarac, 65’

U filmu nastalom u suradnji Udruge Monteparadiso i Mrkli Mrak iz Pule kroz osobne ispovijesti glavnih aktera prikazano je nastajanje i odrastanje Monteparadiso festivala i istoimenog kolektiva, koji su 2012. obilježili 20 godina postojanja sada već svijetski poznate underground manifestacije. U njemu su mjesto pronašle raritetne videosekvence iz bogate povijesti festivala, kao i niz razgovora s najbitnijim akterima MP kolektiva, starog i novog vodstva Udruge, te kreativcima s domaće underground scene.

Režija: Vibor Juhas

Uloge: Mladen Rabota Maske, Edgar Buršić Rošo, Matko Plovanić, Perica Grgić

Fotografija: Vibor Juhas

Montaža: Maja Drobac, Vibor Juhas

Glazba: punk

Produkcija: Mrkli Mrak Studio

Distribucija: Monteparadiso

2. Vibor Juhas i Marko Bolković: NO WAY OUT, psihološki triler, 18′

Primoran na izvršenje stravičnog zadatka mladić pokušava eliminirati savjest te se dovodi u bezizlaznu situaciju. Usprkos nestručno izvedenim i ustajalim horor/triler klišejima ne propustite saznati tko je kome smjestio, zašto barba nosi masku i koliko uvjerljivo izgleda računalno generirana prašina u najodvažnijem snimateljskom pothvatu od kada je Alex Proyas rekao: “Ne mogu ti metci ništa Brandone…ti si Vrana!”

Glume: Perica Grgić, Matko Plovanić

3. Vibor Juhas i Marko Bolković: VIDEOSPOTOVI

– Noisefight: American Way

­- D. J. & The Wootchyak: Black Dawn

­ – Newtone: Save me From Myself

­ – TutanKhamon Space Machine: Electric Mallaria