Večer s redateljem: Andrej Korovljev

U Pulskoj filmskoj tvornici prezentiran je sinoć dosadašnji rad pulskog redatelja Andreja Korovljeva. U ležernom uvodnom razgovoru s moderatorom Markom Zdravkovićem – Kuncem, autor se najprije osvrnuo na devedesete i svoj odlazak iz Hrvatske u inozemstvo, odnosno na relaciju Amsterdam – London te ondje stečena iskustva, kroz prizmu fizičkog rada i visokog obrazovanja, koja su ga oblikovala i izgradila te poslužila kao svojevrsni supstrat za njegove dokumentarne filmove.

Opisujući anksioznu atmosferu sveopće „tuđmanizacije“, koja ga je zatekla pri povratku u Hrvatsku, nakon kreativno slobodoumnijeg života vani, autor je bez ustručavanja odgovorio na Zdravkovićevo relativno provokativno pitanje kako se posljedično počeo baviti snimanjem reklama, priznajući da je radio da bi preživio, ali i ujedno percipirao tako zarađen novac kao pogonsko gorivo za zahtjevnije projekte koje je imao na umu.

Očekivano, publika je pokazala velik interes za predstojeći Korovljev projekt, dokumentarac o neprežaljenom pulskom glazbeniku Branku Črncu Tusti. Sam Korovljev istaknuo je kako bi volio da je na ideju o konkretizaciji spomenutog dokumentarca došao „barem pet godina ranije“, i to ne samo zato da izbjegne u određenoj mjeri stereotipno mistificiranje prerano preminulog junaka jedne generacije. Naime, po autorovu mišljenju, pogrešno je osvijestiti nečiju vrijednost tek u trenutku kad izgledan postane gubitak te osobe, kao što se u ovom slučaju, nažalost, to dogodilo tek u vrijeme Tustine dijagnoze i borbe s teškom bolešću, koju je naposljetku i izgubio.

Svjestan opsežnosti i zahtjevnosti projekta kojeg se prihvatio, kao i velikih očekivanja pulske publike,  Korovljev je konstatirao kako je snimanje o prošlim događajima uvijek teško i nezahvalno, budući da ovisi o nepotpunoj arhivskoj građi, sugovornicima, njihovim individualnim sjećanjima i interpretacijama te nemogućnosti intervencije, koja je često dobrodošla, pa čak i nužna u realnom vremenu i prostoru. Na pitanje hoće li film kao takav biti interesantan, prepoznatljiv i shvatljiv i širem auditoriju, kao i lokalnom, Korovljev je ustvrdio da  je u svom dosadašnjem radu uvijek težio osvijestiti i prikazati izvornu emociju, kao univerzalnu kategoriju prepoznavanja. Slijedeći tu premisu, Korovljev vjeruje da će svi gledatelji s prostora bivše Jugoslavije (od kojih su se mnogi javili „sa svih strana“ upravo na Korovljev poziv o prikupljanju arhivskih materijala vezanih za Tustu i KUD Idijote, s privatnim fotografijama i snimcima) shvatiti poantu filma, dok možebitnom gledateljstvu „izvana“, neće odmoći poznavanje terminologije i povijesnih okolnosti na jugoslavenskom teritoriju netom prije izbijanja rata, gdje su se KUD Idijoti pokazali kao svojevrsni „voice of sanity“.

Prisutni su sa zanimanjem odgledali oba Korovljeva dokumentarca, „Una Storia Polesana“ te višestruko nagrađivani „Godine hrđe“.

„Una Storia Polesana“, nastao u sklopu dokumentarne radionice, prikazuje nevjerojatnu ambivalenciju pulskog gradskog središta, koje iza turističke privlačnosti skriva svoje opskurnije naličje, udaljeno tek stotinjak metara, tzv. mahalu, nastanjenu osebujnim stanovnicima koje je grad u potpunosti zaboravio.
Usprkos težoj socijalnoj tematici, filmom dominiraju svjetlost i pitoresknost razglednica iz nekog prošlog vremena. Ondje se, naime, živi sporo i punokrvno, na način koji je današnjim urbanim sredinama potpuno stran. Priča se razvija strujom svijesti protagonista, slažući minijaturu po minijaturu u slojevit i kompleksan mozaik o pritajenoj, nepriličnoj i izumirućoj zajednici u našem neposrednom susjedstvu, od koje je uvijek lakše distancirati se i odvratiti pogled u stranu.

S „Godinama hrđe“ Korovljev je nastavio u istom tonu, pozabavivši se teškom svakodnevicom ljudi zaposlenih u pulskom brodogradilištu „Uljanik“, koji ondje čitav svoj radni vijek provode obavljajući najopasniji posao u brodogradnji, odnosno nanošenje antikorozivne zaštite. Opasnost od udisanja otrovnih plinova, konstantni rad bez ijednog slobodnog dana i surovi uvjeti na radnom mjestu, učinili su protagoniste letargičnima i tupima. Većina njih u nekoliko navrata ističe kako su isti posao prisiljeni obavljati zbog teške financijske situacije u kojoj se nalaze, zajedno sa svojim obiteljima. Korovljev prikazuje mučnu atmosferu beznađa i ispraznosti s jedne strane ograde te groteskne samohvale nadređenog i odgovornog direktora, koji je, ironično, i sam započeo svoju karijeru na istom radnom mjestu, no tridesetak godina poslije, spokojno sjedi u svome uredu, uvjeren kako je „sve svoje zadatke uspješno obavio“ i kako su radni uvjeti njegovih zaposlenika posve zadovoljavajući.
Korovljev je nakon projekcije otkrio kako su mu dežurni i ažurni dušobrižnici usred snimanja zabranili ulaz i daljnje snimanje na Otoku te kako je, nakon prvotne panike, problem riješen osobnim angažmanom producenta Puhovskog, čije je ime u tom trenutku bilo „zvučnije“. Na premijeri filma nisu se pojavili rukovodeći, budući da se Korovljev otvoreno svrstao na stranu radnika ugrožene egzistencije (od kojih su neki dobili otkaz, unatoč potencijalno fatalnim ozljedama na radu koje su pukom srećom preživjeli).  Mada bi dokumentarni film inicijalno trebao težiti objektivnosti, u ovom je slučaju to bilo nemoguće, smatra Korovljev, kasnije ironično nadodajući da je i ovaj hvaljeni i nagrađivani film snimljen s budžetom za „ćevape i putne troškove“.

Predstavljanje je završilo očekivanim burnim aplauzom prisutnih, nakon čega je nastavljeno neformalno druženje s redateljem i ostalim sudionicima.

Nives Galić, Kulturistra