Pulska filmska tvornica

Književno-filmske Bijele večeri Kluba Pulske filmske tvornice nastavljaju s programom ovoga četvrtka, 04. veljače, u 19 sati s projekcijom „Babettine gozbe“ (Babettes gæstebud, 1987.) redatelja Gabriela Axela, filma snimljenog po istoimenoj noveli Karen Blixen (pravim imenom Isak Dinesen) iz 1950. godine.

„Babettina gozba“ je smještena u izoliranom norveškom gradiću Berlevågu, u obiteljskoj kući pokojnog pastora, osnivača stroge crkvene sekte koja propovijeda odricanje od zemaljskih zadovoljstava. U kući žive njegove kćeri, Martine i Philippa, i njihova francuska služavka Babette koja osvaja srca svojih poslodavki jednostavnim i ukusnim jelima. Nakon što Babette dobiva glavni zgoditak na francuskoj Državnoj lutriji koju nije nikada prestala uplaćivati, sestre se prestraše da će ih služavka napustiti i vratiti se u domovinu. Međutim, ona ih iznenađuje neobičnom gozbom prigodom stote obljetnice pastorova rođenja.

Novela „Babettina gozba“ prvi put je objavljena 1950. u američkom ženskom magazinu „Ladies’ Home Journal“, no autorica je široj publici zasigurno najpoznatija po autobiografskoj knjizi „Moja Afrika“. U „Babettinoj gozba“ Blixen se postavlja kao kritičarka religije i njenih rigidnih formi i rituala koji ometaju prihvaćanje milosti Božje. Velikim umjetnicima, poručuje Blixen, nije mjesto u takvom svijetu jer će, požele li usrećiti ljude svojim kreacijama, ostati neshvaćeni. Karen Blixen je rođena 1885. kao Karen Christentze Dinesen (Tanne) u Rugstedlundu u Danskoj, u obitelji pisca, političara i časnika Wilhelma Dinesena i Ingeborg Westenholz, kćeri ministra financija. Rano se udala za švedskog baruna Brora von Blixena-Fineckea i započela novi život u Keniji. Ondje se zbližila s engleskim vojnim pilotom Denysom Finch Hattonom, svojom najvećom ljubavi, koji je poginuo prilikom slijetanja na mjesni aerodrom. Shrvana, nakon svega što joj se dogodilo u Keniji, prodala je farmu i vratila se u rodni Rugstedlund, te se potpuno posvetila književnosti.

Axelova filmska adaptacija „Babettine gozbe“ iz 1987. godine prvi je danski film koji je osvojio Oscara, a premjeru je imao na filmskom festivalu u Cannesu u sklopu programa Un Certain Regard. Glavne uloge u filmu su ostvarili Stéphane Audran (Babette Hersant), Bodil Kjer (Filippa), Birgitte Federspiel (Martine), Jarl Kulle (general Lorens Löwenhielm) i Jean-Philippe Lafont (Achille Papin). „Babettina gozba“ jedan je od rijetkih filmova koji ima gotovo pa univerzalno odobrenje kritike (čak 96% pozitivnih kritika na agregatoru Rotten Tomatoes), a među njegovim najvećim obožavateljima je i sadašnji papa Franjo. Zanimljivo je da je ulogu Babette razmatrala i Catherine Deneuve, no pretekla ju je bivša žena Claudea Chabrola, Stéphane Audran.

Bijele večeri program je Kluba PFT-a kojeg vodi novinar Boris Vincek. Iz mjeseca u mjesec on dovodi ekranizacije popularnih (i manje poznatih) romana i kratkih priča, a strukturiran je poput kluba čitatelja. Projekcijama prethodi kratak uvod u film i roman, dok je nakon gledanja na rasporedu diskusija s gledateljima. Koncept Bijelih večeri pretpostavlja da je publika unaprijed pročitala knjigu kako bi diskusija o adaptaciji i prijelazu priče sa stranice na ekran bila zanimljivija i potpunija.

Osnovne informacije:

Knjiga:

Karen Blixen „Babettina gozba“ (Hrvatsko filološko društvo : Disput, 2011., 105 str.) – dostupna u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula u pet (5) primjeraka.

Film:

„Babettes gæstebud“ (1987.)

Režija: Gabriel Axel

Glavne uloge: Stéphane Audran, Bodil Kjer, Birgitte Federspiel, Jarl Kulle i Jean-Philippe Lafont

Posljednji siječanjski Klubodrom donosi film „Krici i šaputanja“ (Viskningar och Rop) švedskog redatelja i scenarista Ingmara Bergmana, kojega ćemo u Klubu Pulske filmske tvornice prikazati ovoga četvrtka, 28. siječnja, s početkom u 19 sati. Nakon De Sicove „Ciocciare“ iz 1952. i Truffautovog „Julesa i Jima“ iz 1962. prelazimo u 1972. godinu i intimni svijet sestrinstva predočen u nagrađivanoj drami nominiranoj za čak pet Oskara. Moderatorica će biti Ivana-Nataša Turković, a ulaz na program je slobodan.

Početkom 20. stoljeća u Švedskoj jedna žena umire od raka. Kada joj u posjetu dolaze dvije sestre na vidjelo počinju izlaziti dugo potiskivani osjećaji. Samrtna agonija pojačava i ogoljuje složene psihološke i emotivne odnose sestara i njihove odane služavke Anne. Progonjene krivnjom, osamljenošću i ljubomorom, sestre nisu u stanju pružiti pomoć i suosjećanje bolesnici u njezinim posljednjim trenucima života. Unatoč društvenoj podčinjenosti, odana i religiozna sluškinja Anna jedina ostaje čvrsta i staložena.

Boje, interijeri i priroda imaju ovdje veliku ulogu te daju upečatljiv doprinos ugođaju. Redatelj je filmom koji sadrži mnoge provokativne scene propitivao isprazan život više klase i prolaznost ljudskog života. Također, pokušao je pronaći odgovore na pitanja o smislu života, postojanja života nakon smrti, vjeri, iskupljenju i uskrsnuću. U knjizi „Images“ napisao je kako je s „Personom“ i „Kricima i šaputanjima“ otišao koliko je god daleko mogao te da je radeći u apsolutnoj slobodi dotaknuo nijeme tajne koje samo film može razotkriti.

Nakon nekoliko neuspješnih eksperimentalnih filmova, „Krici i šaputanja“ donijeli su Bergmanu komercijalni uspjeh. Njime se ovaj velikan modernog filma vratio svojim tradicionalnim temama ženske psihe i potrage za vjerom i iskupljenjem. Za razliku od prijašnjih filmova, ovdje su korištene zasićene boje, a pogotovo jarkocrvena. Upravo su boja i svjetlost donijeli snimatelju i dugogodišnjem Bergmanovom suradniku, Svenu Nykvistu, Oscara za najbolju fotografiju.

Film je dobio odlične kritike i pet nominacija za Oscara, među kojima je i nominacija za najbolji film, što je rijetkost za ostvarenja koja nisu na engleskom jeziku. Osim toga, nominiran je bio i za Zlatni globus te nagradu BAFTA. Nakon nagrade na Cannesu, dobio je dva Davidova Donatella i još niz drugih prestižnih nagrada.

INGMAR BERGMAN: KRICI I ŠAPUTANJA (Viskningar och Rop), drama, 1972., 91′, Švedska

Producent: Lars-Owe Carlberg

Scenarist: Ingmar Bergman

Glavne uloge: Harriet Andersson, Kari Sylwan, Ingrid Thulin, Liv Ullmann, Inga Gill, Erland Josephson

Glazba: Johann Sebastian Bach, Frédéric Chopin

Snimatelj: Sven Nykvist

Montaža: Siv Lundgren

Klubodrom PFT-a financijski podržavaju Hrvatski audiovizualni centar, Zaklada Kultura nova, Grad Pula i Istarska županija.

Ivana-Nataša Turković. voditeljica Klubodroma PFT-a

Program Klubodroma Pulske filmske tvornice nastavlja se ovoga četvrtka, 21. siječnja, filmom po odabiru člana Aleksandra Jovanovića koji će nas s početkom u 19 sati uvesti u svijet „Ledenog kometa“ (The Iceman Cometh) Johna Frankenheimera iz 1973. Film je snimljen po istoimenoj drami Eugenea O’Neilla iz 1939., a radnja je smještena u vrijeme velike krize i depresije 1912. godine, kada su ljudima najbolji prijatelji bili tuga i alkohol. Dolaskom Hickeya stvari se ipak počinju mijenjati…

„Kada sam prvi put pogledao ovu dramu prije otprilike 35 godina“, napisao je Jovanović u osvrtu na film, „tako što još nisam vidio na filmskoj vrpci. Ona odaje dojam svojevrsne pomaknutosti koja ima svoje opravdanje. U njoj je prikazana galerija izgubljenih, posrnulih, tragikomičnih figura različitih profila i neobičnih sudbina, koje u gostionici, zajedno s vlasnikom, utapaju bol u alkoholu i sanjaju o mogućem povratku. Te figure nisu apstraktne već vrlo konkretne, a odraz su društvenog konteksta, iako sociološku pozadinu možemo tek naslutiti.

Kao određenu katarzu, svi iščekuju putujućeg trgovca Hickeya, koji ih posjećuje dva put godišnje te ih pritom časti pićem i zabavlja. Ambijent i atmosfera živopisno oslikavaju stanje duha u gostionici. Kada se Hickey napokon pojavi dešava se neočekivani obrat. Umjesto zajedničkog opijanja on nudi društvu trezvenost i razbijanje iluzija. Film tada dobiva punu dramatiku, jer situacija počinje nalikovati grupnoj psihoterapiji.

Dijalozi su neobični i zanimljivi, a Lee Marvin, koji tumači karizmatičnog Hickeya, izuzetno je dojmljiv. Iako svaki lik posjeduje originalnost, Marvinova osobnost se posebno ističe. Za istaknuti je i Robert Ryan u ulozi Larya, bivšeg anarhista koji nastupa kao filozof te u svemu vidi dvije strane, ali sada se ničemu ne nada i samo čeka laku smrt.“

Upravo je zahvaljujući Ryanu film dobio više nagrada za najbolju mušku (sporednu) ulogu, no one su dodijeljene glumcu posthumno budući da je umro prije premijere. Također, ovo je bio posljednji film još jednog velikana – Fredrica Marcha.

U originalu drama traje četiri sata, no prikazana će biti verzija od nešto manje od tri sata. Ulaz na program je slobodan!

JOHN FRANKENHEIMER: LEDENI KOMET (The Iceman Cometh), drama, 1973., 170′, SAD

Producent: Ely A. Landau

Scenarist: Thomas Quinn Curtiss (po drami Eugenea O’Neilla)

Glume: Lee Marvin, Fredric March, Robert Ryan, Jeff Bridges

Snimatelj: Ralph Woolsey

Montažer: Harold F. Kress

Ivana-Nataša Turković, voditeljica Klubodroma PFT-a

Klub PFT-a financijski pomažu Hrvatski audiovizualni centar, Zaklada Kultura nova, Grad Pula i Istarska županija.

U sklopu Klubodroma Pulske filmske tvornice u četvrtak 14. siječnja, premijerno je prikazan film pulskog redatelja Danila – Lole Ilića „Memoari slomljenog uma“. Ilić je diplomirao na Odsjeku za film i TV montažu Umjetničke akademije u Beogradu, pod mentorstvom Andrije Zafranovića, te magistrirao filmsku režiju na Ohio University’s School Of Film. Njegov magistarski rad, dugometražni film “Distortion“ nagrađen je na Accolade Competition u Lioli, California. S Markom Jovanovićem snimio je dokumentarni film “Prašina svakodnevnog života” o ljudima iz pulskog DC-a Rojc, a lani je realizirao i dokumentarac “Pula je i moj grad”, o istoimenoj izložbi fotografija Alojza Orela.

“Memoari slomljenog uma” prvi su Ilićev igrani film. Svjetska premijera ovog uratka dogodila se na 43. beogradskom FESTU, uglednom međunarodnom festivalu koji je kroz više od četiri desetljeća ugostio više od četiri milijuna gledatelja i na kojem je prikazano blizu 4000 filmova. „Memoari“ su, kao hrvatski predstavnik, prikazani u selekciji niskobudžetnog filma nazvanoj Microwave. Ovaj intimistički, ili – kako su ga neki svrstali- „esejistički“ art film, promišlja odnos čovjeka i društva i vrijeme u kojem živimo.  Različite, često oprečne, reakcije publike u jednome su istovjetne- u pohvali poduzetnosti autora. Naime, kako je objasnio nakon pulske premijere, riječ je o uratku nastalom doslovno bez sredstava, kao aktivni odgovor na frustraciju dugotrajnim i napornim „redovnim“ procesima produkcije filmova, gdje se ideje šalju na razne natječaje i zna se čekati i godinama od pribavljanja sredstva do same realizacije filma. Ilić se odlučio za gerilsku akciju snimanja vlastitog filma u uvjetima i s resursima koji su mu bili dostupni. Na raznim pulskim lokacijama, te u jednoj vožnji vlakom do Buzeta i natrag, snimalo se ukupno oko mjesec i pol, ali zapravo u svega 12 dana vikenda, kad su se uspjele poklopiti okolnosti svih uključenih i intervali između njihovih redovnih obaveza. Osim režije, snimateljskog (malom amaterskom kamerom) i montažerskog posla Ilić potpisuje i scenarij. Pojavljuje se i u ulozi naratora i muškog glasa u dijalogu s izvrsnom Nives Galić (iz pulskog Teatra Nemerik) jedinom glumicom, koja je u kadru gotovo cijelo trajanje filma. Glazbu potpisuje britanski autor Kevin MacLeod, dok je za produkciju, kostime i fotografiju bila zadužena Ilićeva djevojka Anna Gaspoti. Filmska obrazovanost autora vidljiva je iz svakog kadra. Iako krajnje izreduciran, reklo bi se japanski čist, s mnoštvom krupnih kadrova koji se oslanjaju na glumičinu umješnost ekspresije, film je vizualno bogat, s decentnim osjećajem za detalje i emotivni naboj, a u razgovoru s publikom nakon projekcije jedno od pitanja osvrnulo se i na rasvjetu, koja je besprijekorna iako je u potpunosti izbjegnuta umjetna rasvjeta.

Tko si? Utječe li na tebe društvo ili je sve u tvojoj glavi? Koliko je pojedinac sam odgovoran za stanja u kojima se nalazi, a koliko tek pijun u igri šaha s vlastitim životom, gubeći u konačnici bitke i kralja (um) i kraljicu (srce)? Koliko autentično živimo, ostvarujemo li svoje snove ili tek mehanički ponavljamo ono što svijet od nas očekuje? Koje bi trebalo biti ispravno djelovanje – društveni angažman ili frustrirani bijeg u osamu? Možemo li, time što nastojimo na vlastitom usavršavanju, indirektno poboljšavati i svijet u kojem su-djelujemo? Uspijevamo li se uopće, u svakodnevnoj strci i jurnjavi, zaustaviti i postaviti si ta i slična pitanja? To su samo neke od dilema koje u svom unutarnjem dijalogu preslikanom na filmsko platno postavlja Ilić. Najzanimljivija reakcija, a ujedno i velik kompliment, pričao je nakon filma, bila je postarija gospođa koja mu je dan nakon beogradske premijere prišla i povjerila kako je odgledavši filma dugo plakala. Naime, nedavno je nakon dugogodišnjeg braka obudovjela i film joj je ukazao na bolnu istinu kako ona sa svojim suprugom nikada nije vodila slične razgovore, propitivala njihov zajednički život, pa tako ni nakon njegove smrti nije sigurna je li on za života uspio ispuniti sva svoja htijenja i nadanja.

Naslovni „Slomljeni um“ odnosi se na stalne bitke i slamanja koje svi svakodnevno vodimo unutar sebe. Nives Galić, u ulozi unutarnjeg sugovornika, „ženskog principa“, „razuma“, ili tek neutralnog unutarnjeg komentatora koji potiče um na samo-propitivanje, decentnom je glumom uspjela u teškom zadatku zadržavanja pažnje publike svojom pojavom koja dominira kroz svih 70 minuta filma. Pri kraju, izrasla je u silu utjehe i pomirenja, naglašavajući „ja sam oduvijek u tebi, samo si me dugo odbijao čuti.“

Ovo je film kojem nije stalo do podilaženja publici, zaključio je Ilić, već nešto čime sam htio reći: „Evo, ovo sam ja, to su moja razmišljanja i osjećaji prema svijetu, to što sam htio reći i uraditi predstavio sam u ovom filmu, uzmite ili ostavite – kako će na vas utjecati, hoće li vas potaknuti na slična razmišljanja ili tek na napuštanje kino-sale, to dalje nije moja briga.“

Filmu sada predstoje predstavljanja na raznim festivalima, od kojih je prvi u Bruxellesu, a Ilić u pripremi ima i više zanimljivih novih projekata, među kojima omnibus o Puli, u suradnji s još tri kolege redatelja, te dokumentarni film o ranim godinama vodnjanskog banda „Gustaph i njegovi dobry duhovi“ iz kojeg je izrastao danas jedan od istarskih glazbenih brandova, „Gustafi“.

Klubodrom Puske flmske tvornice nastavlja se u četvrtak 21. siječnja projekcijom filma po odabiru člana Kluba Aleksandra Jovanovića, dramom „Ledeni komet“ (1973.) Johna Frankenheimera snimljenom po istoimenoj drami Eugenea O’Neilla, te 28. siječnja „Kricima i šaputanjima“ kultnog Ingmara Bergmana.

Tekst Daniela KNAPIĆ

Fotografije Davor VUKOVIĆ i Ivana-Nataša TURKOVIĆ