U sklopu Klubodroma Pulske filmske tvornice u četvrtak 14. siječnja, premijerno je prikazan film pulskog redatelja Danila – Lole Ilića „Memoari slomljenog uma“. Ilić je diplomirao na Odsjeku za film i TV montažu Umjetničke akademije u Beogradu, pod mentorstvom Andrije Zafranovića, te magistrirao filmsku režiju na Ohio University’s School Of Film. Njegov magistarski rad, dugometražni film “Distortion“ nagrađen je na Accolade Competition u Lioli, California. S Markom Jovanovićem snimio je dokumentarni film “Prašina svakodnevnog života” o ljudima iz pulskog DC-a Rojc, a lani je realizirao i dokumentarac “Pula je i moj grad”, o istoimenoj izložbi fotografija Alojza Orela.
“Memoari slomljenog uma” prvi su Ilićev igrani film. Svjetska premijera ovog uratka dogodila se na 43. beogradskom FESTU, uglednom međunarodnom festivalu koji je kroz više od četiri desetljeća ugostio više od četiri milijuna gledatelja i na kojem je prikazano blizu 4000 filmova. „Memoari“ su, kao hrvatski predstavnik, prikazani u selekciji niskobudžetnog filma nazvanoj Microwave. Ovaj intimistički, ili – kako su ga neki svrstali- „esejistički“ art film, promišlja odnos čovjeka i društva i vrijeme u kojem živimo. Različite, često oprečne, reakcije publike u jednome su istovjetne- u pohvali poduzetnosti autora. Naime, kako je objasnio nakon pulske premijere, riječ je o uratku nastalom doslovno bez sredstava, kao aktivni odgovor na frustraciju dugotrajnim i napornim „redovnim“ procesima produkcije filmova, gdje se ideje šalju na razne natječaje i zna se čekati i godinama od pribavljanja sredstva do same realizacije filma. Ilić se odlučio za gerilsku akciju snimanja vlastitog filma u uvjetima i s resursima koji su mu bili dostupni. Na raznim pulskim lokacijama, te u jednoj vožnji vlakom do Buzeta i natrag, snimalo se ukupno oko mjesec i pol, ali zapravo u svega 12 dana vikenda, kad su se uspjele poklopiti okolnosti svih uključenih i intervali između njihovih redovnih obaveza. Osim režije, snimateljskog (malom amaterskom kamerom) i montažerskog posla Ilić potpisuje i scenarij. Pojavljuje se i u ulozi naratora i muškog glasa u dijalogu s izvrsnom Nives Galić (iz pulskog Teatra Nemerik) jedinom glumicom, koja je u kadru gotovo cijelo trajanje filma. Glazbu potpisuje britanski autor Kevin MacLeod, dok je za produkciju, kostime i fotografiju bila zadužena Ilićeva djevojka Anna Gaspoti. Filmska obrazovanost autora vidljiva je iz svakog kadra. Iako krajnje izreduciran, reklo bi se japanski čist, s mnoštvom krupnih kadrova koji se oslanjaju na glumičinu umješnost ekspresije, film je vizualno bogat, s decentnim osjećajem za detalje i emotivni naboj, a u razgovoru s publikom nakon projekcije jedno od pitanja osvrnulo se i na rasvjetu, koja je besprijekorna iako je u potpunosti izbjegnuta umjetna rasvjeta.
Tko si? Utječe li na tebe društvo ili je sve u tvojoj glavi? Koliko je pojedinac sam odgovoran za stanja u kojima se nalazi, a koliko tek pijun u igri šaha s vlastitim životom, gubeći u konačnici bitke i kralja (um) i kraljicu (srce)? Koliko autentično živimo, ostvarujemo li svoje snove ili tek mehanički ponavljamo ono što svijet od nas očekuje? Koje bi trebalo biti ispravno djelovanje – društveni angažman ili frustrirani bijeg u osamu? Možemo li, time što nastojimo na vlastitom usavršavanju, indirektno poboljšavati i svijet u kojem su-djelujemo? Uspijevamo li se uopće, u svakodnevnoj strci i jurnjavi, zaustaviti i postaviti si ta i slična pitanja? To su samo neke od dilema koje u svom unutarnjem dijalogu preslikanom na filmsko platno postavlja Ilić. Najzanimljivija reakcija, a ujedno i velik kompliment, pričao je nakon filma, bila je postarija gospođa koja mu je dan nakon beogradske premijere prišla i povjerila kako je odgledavši filma dugo plakala. Naime, nedavno je nakon dugogodišnjeg braka obudovjela i film joj je ukazao na bolnu istinu kako ona sa svojim suprugom nikada nije vodila slične razgovore, propitivala njihov zajednički život, pa tako ni nakon njegove smrti nije sigurna je li on za života uspio ispuniti sva svoja htijenja i nadanja.
Naslovni „Slomljeni um“ odnosi se na stalne bitke i slamanja koje svi svakodnevno vodimo unutar sebe. Nives Galić, u ulozi unutarnjeg sugovornika, „ženskog principa“, „razuma“, ili tek neutralnog unutarnjeg komentatora koji potiče um na samo-propitivanje, decentnom je glumom uspjela u teškom zadatku zadržavanja pažnje publike svojom pojavom koja dominira kroz svih 70 minuta filma. Pri kraju, izrasla je u silu utjehe i pomirenja, naglašavajući „ja sam oduvijek u tebi, samo si me dugo odbijao čuti.“
Ovo je film kojem nije stalo do podilaženja publici, zaključio je Ilić, već nešto čime sam htio reći: „Evo, ovo sam ja, to su moja razmišljanja i osjećaji prema svijetu, to što sam htio reći i uraditi predstavio sam u ovom filmu, uzmite ili ostavite – kako će na vas utjecati, hoće li vas potaknuti na slična razmišljanja ili tek na napuštanje kino-sale, to dalje nije moja briga.“
Filmu sada predstoje predstavljanja na raznim festivalima, od kojih je prvi u Bruxellesu, a Ilić u pripremi ima i više zanimljivih novih projekata, među kojima omnibus o Puli, u suradnji s još tri kolege redatelja, te dokumentarni film o ranim godinama vodnjanskog banda „Gustaph i njegovi dobry duhovi“ iz kojeg je izrastao danas jedan od istarskih glazbenih brandova, „Gustafi“.
Klubodrom Puske flmske tvornice nastavlja se u četvrtak 21. siječnja projekcijom filma po odabiru člana Kluba Aleksandra Jovanovića, dramom „Ledeni komet“ (1973.) Johna Frankenheimera snimljenom po istoimenoj drami Eugenea O’Neilla, te 28. siječnja „Kricima i šaputanjima“ kultnog Ingmara Bergmana.
Tekst Daniela KNAPIĆ
Fotografije Davor VUKOVIĆ i Ivana-Nataša TURKOVIĆ
