Bijele večeri: Kvaka 22

catch-22-poster

Književno-filmske Bijele večeri Kluba Pulske filmske tvornice nastavljaju s programom u četvrtak, 07. svibnja, kada će na meniju biti adaptacija kultnog antiratnog satiričnog romana „Kvaka 22“ Josepha Hellera (1961.) u režiji hollywoodskog veterana Mikea Nicholsa („Tko se boji Virginije Woolf“ , „Diplomac“, „Zaposlena djevojka“) iz 1970. godine.

 

„Kvaka 22“ je možda najpoznatiji američki antiratni roman. Prilikom izlaska podijelio je kritiku, no nedugo potom dosegnuo je kultni status. Radnja je smještena na talijanskom otoku Pianosa s kojeg polijeću američki bombarderi. Glavni lik je kapetan Yossarian koji je trenutno u bolnici zbog nečega poput žutice. To što se ne radi o pravoj žutici najviše muči njegove doktore koji ga drže pod kontrolom u nadi da će potpuno oboljeti i tako postati „sposoban“ za liječenje. Yossarian je odlučio ostatak rata provesti u bolnici jer je zaključio da ga „oni“ žele ubiti. Tko su to „oni“ – njemački vojnici koji pucaju u njegov avion dok po njima baca bombe ili zapovjednik koji konstantno povećava broj letova koje piloti moraju obaviti prije otpusta – Yossarianu je sasvim svejedno. On smatra da samo luđaci žele letjeti u borbenim misijama, ali ubrzo shvaća da postoji jedna kvaka…

 

„Bila je to samo jedna kvaka i to Kvaka 22 koja je specificirala da je skrb za vlastitu sigurnost pred opasnostima koje su stvarne i neposredne proces racionalnog duha. Orr je bio lud i mogao je biti pošteđen letenja. Trebalo je samo da zatraži da bude pošteđen, ali čim bi zatražio, ne bi više bio lud i morao bi još izvršavati borbene zadatke. Orr bi bio lud kad bi još izvršavao borbene zadatke, a duševno zdrav kad ih ne bi izvršavao, ali ako je bio zdrav, morao ih je izvršavati. Ako ih je izvršavao, bio je lud pa nije morao; ali ako ih nije htio izvršavati, bio je duševno zdrav i morao je. Yossarian je bio duboko potresen apsolutnom jednostavnošću te klauzule Kvake 22 i zazviždao je u znak divljenja.“

 

Adaptacija romana koju potpisuje Mike Nichols nije dosegla popularnost knjige unatoč tome što se u njoj pojavljuje cijeli niz popularnih glumaca kao što su Anthony Perkins, Martin Sheen, Jon Voight i Orson Welles, dok je glavnu ulogu kapetana Yossariana odigrao briljantan Alan Arkin. Film je naišao na financijske probleme zbog skupih scena leta bombardera i zbog toga si Nichols nije mogao priuštiti statiste. Upravo taj manjak ljudi on je preokrenuo u svoju korist pa je praznina kojom film obiluje gotovo nadnaravna. Poruka romana u potpunosti je zadržana iako je Nichols morao skratiti neke scene i zanemariti sporednije likove. Najduhovitiji dijalozi iz knjige savršeno su se uklopili u ovaj vizualno impresivan uradak koji nas još jedanput uči o strahotama rata i ljudskoj gluposti.

 

Bijele večeri program je Kluba PFT-a kojeg vodi novinar Boris Vincek i koji iz mjeseca u mjesec dovodi ekranizacije popularnih (i manje poznatih) romana i kratkih priča, a strukturiran je poput kluba čitatelja. Projekcijama prethodi kratak uvod u film i roman, dok je nakon gledanja na rasporedu diskusija s publikom. Koncept Bijelih večeri pretpostavlja da je publika unaprijed pročitala knjigu kako bi diskusija o adaptaciji i prijelazu priče sa stranice na ekran bila zanimljivija i potpunija.

 

Osnovne informacije:

 

Knjiga:

Joseph Heller „Kvaka 22“ (Šareni dućan, 2007., 459) – dostupna u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula u devet (9) primjeraka.

 

Film:

„Catch 22“ (1970.)

Režija: Mike Nichols

Glavne uloge: Alan Arkin, Anthony Perkins, Martin Sheen, Jon Voight, Orson Welles, Bob Balaban, Martin Balsam, Richard Benjamin, Olimpia Carlisi, Marcel Dalio, Art Garfunkeli dr.

Klubodrom: “Funny Games” M. Henekea

Funnygamesgerman

Klubodrom Pulske filmske tvornice nastavlja s prikazivanjem filmova po odabiru članova, pa će tako ovoga četvrtka, 23. travnja, na programu biti brutalna i šokantna freska bezumnog sadističkog adolescentskog nasilja – „Funny Games“ (1997) Michaela Henekea. Film je odabrala članica Lara Popović koja će u Klubu PFT-a prije početka projekcije održati uvodnu riječ, a potom moderirati analizu i raspravu. Program će početi u 20 sati, a ulaz je slobodan.

 

„Funny Games“ je jedan od onih Hanekeovih filmova koji dobro oslikavaju redateljeve učestale motive medijskog nasilja te besmisla i otuđenja. Film počinje dolaskom imućne obitelji – oca, majke, sina i njihovog psa – u vikendicu na austrijskom jezeru. Dva mlada čovjeka – koja se međusobno zovu Peter i Paul, Beavis i Butthead ili Tom i Jerry – pojavljuju se na pragu tražeći jaja. Potom počinje igra mučenja, no nasilje nije gotovo nikad eksplicitno prikazano.

 

Film priziva u sjećanje Kubrickovu „Paklenu naranču“, a po tretiranju glumčeve uloge u drami idealan je spoj Becketta i Pirandella. Granica između fikcije i stvarnosti nije jasno podvučena te je posebno naglašen čin promatranja. Jedan od karaktera, Paul, razbija četvrti zid te je svjestan očekivanja gledatelja tijekom cijeloga filma. Također, on učestalo izjavljuje kako namjerava pratiti standarde razvoja radnje, no istovremeno uzrokuje kršenje konvencija. Kao samosvjestan karakter Paul može ići protiv želja gledatelja i učiniti sebe pobjednikom filma.

 

Heneke nije namjeravao napraviti horror nego izuzetno nasilnim i u potpunosti besmislenim filmom prenijeti poruku o nasilju u medijima. „Funny Games“ je dobio više nagrada i nominacija na filmskim festivalima kao što je nominacija na Cannesu 1997. Desetljeće kasnije, odnosno 2007., Heneke je režirao američku verziju s pretežno američkim glumcima među kojima su Tim Roth, Michael Pitt, Brady Corbet i Naomi Watts.

 

MICHAEL HENEKE: FUNNY GAMES, psihološki triler, 1997, 109′, Austrija

Producent: Veit Heiduschka

Scenarij: Michael Haneke

Glume: Susanne Lothar, Ulrich Mühe, Arno Frisch, Frank Giering, Stefan Clapczynski

Snimatelj: Jürgen Jürges

Montažer: Andreas Prochaska

Produkcijska kuća: Wega Film

Klubodrom: “Otesanko” J. Švankmajera

little-otik-movie-poster1

U sklopu Klubodroma Pulske filmske tvornice ovoga ćemo četvrtka, 16. travnja, u Klubu PFT-a pogledati film “Otesanko” (Otesánek) češkog redatelja Jana Švankmajera, čija je fantastična priča o svojevrsnom Golemu ispričana kombinacijom radnje uživo i stop animacije. Program po odabiru Ivana Dobrana počet će u 20 sati, a ulaz je slobodan.

 

“Otesanko” (2000) je fantastična komedija/drama nadahnuta narodnom pričom iz istočne Evrope koju je K. J. Erben polovicom 19. stoljeća pod istim nazivom objavio u zbirci slovenskih bajki. Karel Horák (Jan Hartl) i Božena Horáková (Veronika Žilková) su par koji zbog medicinskih razloga ne može imati djecu. Tijekom izleta na selo Karel kupuje kuću, a za vrijeme popravaka nailazi na panj koji pomalo nalikuje na bebu. Nakon “dotjerivanja” pokazuje ga supruzi koja mu daje ime Otik te mu se posvećuje kao pravom djetetu. Kada panj oživi njezin se san ostvaruje, ali Otik ima neutaživu glad…

 

Film je dobio nagradu Češke filmske kritike za najbolji dugometražni film, tri Češka lava za scenografiju (Jan Švankmajer i Eva Švankmajerová), najbolji film i plakat (Eva Švankmajerová). Godinu prije osvojio je i dvije nagrade na Pilsen Film Festivalu (Don Quixote – Special Mention i Golden Kingfisher).

 

Švankmajer je redatelj animiranih, uglavnom lutkarskih nadrealističkih filmova, a često obrađuje motive iz književnosti (“Otrantski dvorac” prema H. Walpoleu, “Propast kuće Usher” i “Jama i njihalo” prema E. A. Poeu, „Alisa u zemlji čuda“ prema L. Carrollu, „Faust“…).

 

JAN ŠVANKMAJER: OTESANKO (Otesánek), fantastična komedija/drama, 2000, 132’, Češka

Producenti: Keith Griffiths, Jaromir Kallista, Jan Švankmajer

Scenarij: Jan Švankmajer

Glume: Veronika Zilková, Jan Hartl, Kristina Adamcová

Glazba: Ivo Spalj (zvukovi), Carl Maria von Weber “Overture to Der Freischutz” (1821)

Snimatelj: Juraj Galvánek

Montaža: Marie Zemanova

“Duboko crveno” Daria Argenta

profondo-rosso3

Talijanski giallo “Duboko crveno” (1975) Daria Argenta – film koji obilježava redateljev prijelaz iz faze trilera u fazu horrora – prikazat ćemo u Klubu Pulske filmske tvornice ovoga četvrtka, 09. travnja, s početkom u 20 sati. Uvodničarka i moderatorica naknadne diskusije bit će Ivana-Nataša Turković, a ulaz na program je slobodan.

 

Priču o glazbeniku koji svjedoči ubojstvu poznate vidovnjakinje i potom s energičnom reporterkom traži višestrukog ubojicu s crnim kožnim rukavicama Argento je napisao zajedno s Bernardinom Zapponijem. Film je postigao međunarodni komercijalni uspjeh, a i kritika ga je pozdravila. Za istaknuti su zastrašujući specijalni efekti – među kojima je nekoliko mehaničkih glava i dijelova tijela – Carla Rambaldija, prvenstveno poznatog kao oca Spielbergovog E.T.-ja koji mu je 1983. donio Oscara. Uz njih, značajnu ulogu ima i glazba Goblina, talijanskog rock progressive benda kojega je redatelj otkrio nakon razlaza s jazz pijanistom Giorgiom Gaslinijem, njegovim prvim odabirom. Argento je bio razočaran Gaslinijevim kompozicijama te ga je isprva pokušao (bezuspješno) zamijeniti Pink Floydom. Naposljetku je nabasao na Gobline s kojima je surađivao i na nekoliko drugih filmova.

 

“Duboko crveno“ je pretežno snimljeno u Torinu. Argento je grad odabrao zbog toga što je u to vrijeme ondje bilo više satanista negoli u ikojem drugom europskom gradu izuzev Lyona. Zapponi je kazao da su nadahnuće za scene ubojstva Argento i on crpili iz bolnih ozljeda koje publika može “osjetiti”. Ne poznaju svi bol prostrijelne rane, pojasnio je, ali se većina bar jedanput u životu slučajno udarila u neki komad namještaja ili opekla vrelom vodom.

 

Iako u talijanskoj produkciji film je snimljen na Engleskom jeziku i tek je naknadno sinkroniziran na Talijanski.

 

 

DARIO ARGENTO: DUBOKO CRVENO (Profondo Rosso), triler/horror, 1975, 126’, Italija

Producenti: Claudio Argento, Salvatore Argento

Scenaristi: Dario Argento, Bernardino Zapponi

Glume: Macha Meril, David Hemmings, Daria Nicolodi, Gabriele Lavia, Giuliana Calandra, Glauco Mauri, Clara Calamai, Piero Mazzinghi

Glazba: Goblin, Giorgio Gaslini

Snimatelj: Luigi Kuveiller

Montaža: Franco Fraticelli